Slimov podrum

Čini mi se da uzalud trošimo lovu na igračke kad baloni od sapunice mogu biti tako zabavni. A pošto su tako zabavni, potrudio sam se i malo pročaćkao po netu da vidim kako se uopće radi ta tekućina za balone jer nama treba u velikim količlinama. Našao sam uglavnom istu spiku: detergent za suđe, voda i glicerin. Taj glicerin je kažu bitan pa sam ga kupio u ljekarni. Nisam baš zadovoljan količinom balončića ali da su otporni, to je istina. Mislim da je ipak problem u Jaru. Kad probam Čarli, bit ću pametniji. No, Janu je ionako najbitnije da se balončići stvaraju i to je sve. Sad mu je fora raditi neboder puhanjem kroz slamku. Ima on i druge sprave za balone: pištolj sa ventilatorom koji radi puno malih balona koji uđu u jedan veliki; ima i jedan veliki obruč, koji se vidi na donjoj slici, s kojime radi pretjerano velike balone. Naravno, tu je i obična boćica s najobičnijim balončićima na svijetu koja košta par kuna. Tako, ako mu mislite već nešto kupiti, bit će dovoljna i jedna boćica te nepresušne zabave.

Gradi neboder...

... a s pravim alatom može napraviti balon veći od svoje glave!

Ovu fotku sam napravio prekjučer, u subotu sa joga na vrhu brda. Bilo je klinaca na toboganu, sunce, trenerka, starke, upijamo toplinu kao zmije. Pokazalo se ubrzo da je to bio samo mali tračak nade da će konačno zagrijati. Ali sad opet ništa… Oblačno, prohladno, zima se još ne daje. Čekamo proljeće i sunce tako da izlazak iz kuće ne bi bio samo kao po kazni. Još 21 dan…

Stvarno ne bi bilo fer ne spomenuti ovog mališana koji je u devet i pol godina tri puta obišao Zemlju. Danas idem na posao, sjednem u auto i sasvim slučajno mi pogled zapne na brojčaniku koji je pokazivao 119999,6 km. A sjećam se kad je napunio svoju prvu tisućićicu u Puntu na Krku. Vrijeme ide a on šuti, vozi i ne pita previše. Kako bih se zajebo da sam uzeo neki drugi auto kad sam obilazio salone s limitom od 1200 kn mjesečno koje sam bio spreman davati za kredu sljedećih pet godina. Suzuki Swift, Citroen Saxo, Daewoo Matiz, Dacia i još neki su bili kandidati po cijeni ali nisu prošli, a ja sam dobio premiju. Mudar, kao i uvijek, izabrao najboljeg od najboljih mušketira. Baš kakav mi je i trebao; mali (a stanemo nas četvorica konja unutra bez gužve), kvalitetan a da ne troši puno. Imao je on i sudar u kojem je izuo iz opanaka Forda koji se mislio provući kroz crveno pa je prednjim desnim rubom dobio šut u zadnja vrata. Atosu je samo malo zijevnuo branik i ništa. Čak ni svjetlo nije ni napuklo a ovaj je bio na granici totalke jer su cijela vrata i dobar dio lijeve strane bili uništeni. Jednom sam s punim Atosom pogodio bankinu pa je pukla osovina. I to je sve. Tu i tamo promijenim ulje, filtere, ležajeve i uglavnom sitnice.
Atosom sam išao na gaže, prevozio cure (pardon, Helu), natrpao krumpire, jabuke i šivaču mašinu iz Gorskog Kotara, probijao se kroz snijeg, pržio na suncu, vozio na hitne, vozio svatove, vijence, pijance, luđake, vozio Helu u rodilište, išao po Jana… Sad Hela s njime ide u Lovran pa čak i zapali cigaretu u njemu. Prije nje je to samo napravio Tusta iz KUD Idojota i Turina kad smo išli na snimanje u studio na Krk. Auto je to za vjenčanja, sprovode, utakmice, borbe u gradskoj gužvi… Gotovo kao prijatelj. Zato ću ga danas počastiti punim rezervarom finog zelenog benzina i nazdraviti u tu čast vjernom frendu neka pređe još puno, puno kilometara. Uostalom, što je 120.000 km prema vječnosti?

Zanimljivo… Kako vjerojatno najbolja stvar The Stone Rosesa nema spot. Našao sam neke live verzije ali nije to to. Posebno zbog onih efekata prije zadnjih refrena… Inače i ova stvar je iz prohujalih vremena Zobovih tuluma koju uvijek rado čujem. Kad se sjetim onih nekoliko ploča koje smo imali i vrtili ih do granice slušljivosti, kaseta stoput presnimljenih.. Ali pustimo sad to, poslušajmo bolje ovu stvarčinu. Gledat ionako nemamo što.

Kako crta znači život, može i smrt. Tanka je granica. Pređe se tako lako, a povratka nema. Život je toliko krhak da mi ponekad bude nevjerojatno kako to da sam ja živ što sam sve prošao. Jesmo li svi mi živi samo zato jer smo do sada imali nevjerojatnu sreću? Kako jedna dječja igra u trenu postane tragedija, kad hladne ruke dođu po ono što još ne bi smjele uzeti. A ono što uzmu, ne vraćaju. Sad je besmisleno išta reći. Možemo se sada pitati kakav je to Bog koji tako uzima, mogu nam govoriti riječi utjehe, ali te riječi ne pronalaze cilja. Teško će itko moći pronaći odgovor na jednostavno pitanje: “Zašto?”. Kako ću Janu odgovoriti na još jednostavnije pitanje kad me bude pitao gdje je Luka? Zašto je on gore sa anđelima gdje je i djed Mato? Ne znam. Vrijeme liječi sve rane ali ostaju ožiljci a ovaj će sigurno ostati u nama cijeli život. Zbogom, Luka. Umjesto tvoga glasa ostaje nam samo nada da ćemo se sresti jednog dana opet. I dida Branko, i djed Mato… Zbogom, Luka, neka te anđeli čuvaju.

Suze u raju

Hočeš li znati moje ime
Ako te sretnem u raju?
Hoće li biti isto
Ako te sretnem u raju?

Moram biti jak
i ići dalje,
Jer znam da mi mjesto nije
Ovdje u raju.

Hoćeš li držati moju ruku
Ako te sretnem u raju?
Hoćeš li mi pomoći stajati
Ako te sretnem u raju?

Naći ću način
Kroz noć i dan,
Jer znam da ne mogu ostati
Ovdje u raju.

Vrijeme te može slomiti,
Vrijeme te može baciti na koljena,
Vrijeme ti može slomiti srce,
Natjerati te da moliš i preklinješ.

Iza vrata,
je sigurno mir,
I znam da više neće biti
Suza u raju.

Hočeš li znati moje ime
Ako te sretnem u raju?
Hoće li biti isto
Ako te sretnem u raju?

Moram biti jak
i ići dalje,
Jer znam da mi mjesto nije
Ovdje u raju.

Te dvije crte su se pojavile. Ako sve bude u redu, a ne znam zašto ne bi, opet ćemo dobiti prinovu. Hela je trudna a Jan već meni objašnjava kako će bebi davati samo mekane igračke a nikako male koje bi mogla progutati. Troje nas je ipak premalo, četvoro – to ja zovem obitelj. Sada nam ostaje čekati i nadati se da će sve proći u najboljem redu.

Toliko je toplo ove zime da ne znam što ću. Toliko je toplo da opet pada snijeg. I to kako pada! To je, kako kažu profići, pljusak snijega. Opet zebnja u srcu – kako ću doma. Jebalo vas globalno zatopljenje kad je hladno k’o ne pamtim kada. Tako je bilo hladno, sjećam se, davno kad sam bio mali. Kad smo na Gornjoj Vežici bježali u portune jer bi nas bura odnijela. A šljiva… Tako je i danas. Zima za krepat, zatopljenje my ass.

I šta sada - do 15 sati neću vidjeti auto...

Vrijeme leti. Daleko brže nego što mislim, a mislim to da se drugi mijenjaju a samo sam ja za sebe isti. U subotu smo se našli, učenici osmog b Osnovne škole “Gornja Vežica”. U konobi Nebuloza okupilo nas se samo 14 iako je bilo više pozvanih ali ovi koji nisu došli su valjda imali pametnijega posla ovu subotu navečer nego sresti se sa ekipom s kojom su osam godina djelili školske klupe. No, pustimo to. Ovo je bila izuzetno ugodna večer puna prisjećanja svakakvih lijepih i smješnih trenutaka. Odnosi među nama se nisu ništa promijenili, nevjerojatno da je prošlo toliko vremena. I nakon par sati priče nije nam bilo dosta pa smo još otišli u Tunel na “after” do zatvaranja. Sada mi ostaje nekoliko fotki i nada da ćemo se opet ubrzo sresti u možda većem broju.

Nakon 24 godine skupilo nas se 14 od 36

Da novinar danas može biti svatko, to je svima jasno. Bitno je da mu se da trčati okolo i skupljati nekakve vijesti – i eto novinara. To što je imao dvojku iz hrvatskog, to nije bitno. Što reći o ovoj rečenici novinara Jutarnjeg lista u članku o Čiliću koji je nakon meča u Australiji saznao za smrt svoje bake?

“Marin je ovu tužnu vijest saznao tek nakon poraza od Murrayja, a baš kao i prije dvije godine, neće moći prisustvovati posljednjem ispraćaju svoje bake.”

Čudna baka, već umrla jednom prije dvije godine. Svašta.

Ili sam stvarno ostario, ili je tako svima. Jednostavno mi se ne da gibati. Trebao bih početi malo vježbati, razgibavati se, istjerati iz tijela sranja koje sam u sebe unio tijekom prosinca a ne da mi se. Ne da mi se ni izaći na ovu zimu. Jedva čekam da više zagrije i zazeleni. Ovo je baš zimska fjaka. Svi poslovi stoje, prehladno je za bilo kakvu zidariju, a ionako dok dođem kući sa posla već je brzo mrak. Prošetada s Janom je isto upitna, ne želim da se još netko razboli na šljivi vani. I ja sam se pridružio zimskim hibernatorima; posao – kuća, kuća – posao, Malo MaxTV, malo internet, malo igra sa klincem i tako. Čak mi se ne da ni pisati. Kad malo bolje razmislim, pa i nemam o čemu baš ni pisati kad je skoro svaki dan isti. Od Nove godine još nisam bio posjetiti gazdu u vinariji i kupiti koju litricu, šta ću kad mi se ni ne pije. Ali siječanj je pri kraju, još kratka veljača pa će valjda sunce više granuti kako treba. Jedino je maškarama super, oni feštaju, boli njih. Zvončari, zvonite jače, otjerajte ovu hladnu dosadu, platit ću vam gemišt. Majkemi.

Ima više načina buđenja klinca ujutro. Mogu se proderati, tresti krevet, paliti svjetlo i slične nasilne fore. Ja sam, recimo, Jana danas probudio tako što sam stavio Billy Idola. A zašto baš njega? E pa zato jer je na tu stvar plesao Glodi iz crtića kad su mu gospodari otišli na put. I tako dan počne kao u crtiću i sve je 5. Pa zašto onda ne pogledati Billy Idola da i nama bude lakši dan?

Hela je malo spominjana na ovom blogu ali se ne može reći da nije važna. To je uvijek tako, puna su nam usta pokude i osude, najlakše je govoriti protiv ali kad treba pohvaliti nešto – to je kao normalno, to tako treba biti… Naša Hela vam je kao motor u autu. Ne vidiš ga, jedva čuješ a bez njega sve stoji. To je naša Hela – motor pokretač naših života. I zato ću joj ovako još jednom zaželjeti najsretniji rođendan na svijetu i neka Janu i meni bude ovako dobra i dalje.

Čudno da već nisam spomenuo ovog luđaka koji na najbizarniji način reklamira svoj mikser. Ovaj tip, Tom Dickson, ubacuje razne stvari u svoj mixer s pitanjem “Hoće li promiješati?”. Mislim da je nemoguće pogledati sve njegove bisere ali ovaj mi je fora kad samelje svoj stari iPhone i video kameru. Budaletina. Najbolja mu je ona blesava faca dok gleda u kameru dok se miksa.

E, stari, dobri crtići u 7 i 15. Nije ih bilo tada k’o danas. Između dva poluvremena tekme znali su pustiti Guztava zato jer je kratak. Ovoga sam posebno zapamtio gdje on pokušava objasniti da je cuga nezdrava. Hehheh… Nije mu baš uspjelo, a?