Slimov podrum

Našao sam ovu fotku na Facebooku. Zoran Žmirić – Kizo zaista ima zavidnu galeriju kad ima i YARS-e. Hehehh… kako smo bili mladi i ludi… Izgleda da je prošlost bila stvarna a sudeći po crno-bijeloj fotografiji, bilo je to davno. Po mojoj procjeni negdje 1992. 

Pa ne mogu vjerovati da smo počeli s radovima na faking žbuki. Jučer sam se skoro napio od nevjerice jer nisam vjerovao da radimo pripremu za špricanje i da bi to skoro mogli i završiti. Majstor Mario se pojavio. Znam da je u banani da radi cijele dane ali nisam mu ja zato kriv. Treba znat’ kad treba stat’. Ne možeš uzeti sve poslove ovoga svijeta sam. Ali dobro, možda se i sredi jednom. Sad je samo bitno da ovo riješimo jer duga, hladna zima je blizu…

Priprema na rubovima

Od srijede Jan ide u vrtić. Prvo po jedan sat, poslije će se to produljivati do cijelog dana. I dobro mu ide, voli ići među ekipu. Tamo mu nitko neće reći da nema vremena za igru ili da mora čekati dok prenesemo cigle.

Jan s ekipom mijese tijesto...

Sjećam se oduševljenja tamo početkom srpnja, a glede nabacivanja žbuke u novi dnevni boravak. To oduševljenje je prilično splasnulo u ova dva mjeseca u kojima nas je majstor Mario fino izvozao. Te dolazi prekosutra, pa krajem tjedna, pa poćetkom sljedećeg… I tako u nedogled. Sve bih ja to davno prekinuo da nije kod njega naših 3000 kn koje smo mu dali za materijal. Treba on još dobiti 2500 kn kad završi ali tko kaže da mu nije i tri milje dosta da ispari s njima. Tako se u zadnjih 5-6 dana nije uopće javljao na mobitel. Zvali smo ga sto puta i ništa. Povukli smo neke frendove koji znaju za njega pa reko da ga posjetim onda uživo. I tako ga ja jučer zovem, on se naravno ne javlja, i zato mu napišem sljedeću SMS poruku: “Mario, sad je dosta zajebancije, javi se isti čas na ovaj broj inače smatram da si mi ukrao 3000 kn a preko toga neću prijeći.” Super Mario se javio danas prijepodne sa spikom da je imao obiteljskih problema, da je mobitel bio na servisu pa je tamo zvonio, ali da je on sutra u 9 sati gore kod nas da stavi pripremu pa u srijedu može žbukati. To ćemo još vidjeti, ali zanimljivo je zašto se baš sad javio. Glupa situacija totalno, ne želim frku ali ako je netko traži, ni ne bježim. Znam ljude koji bi za 3000 kuna svašta napravili ali ni meni novci ne padaju s neba, pogotovo sam sad prilično suh pa me lako izbaciti iz takta. Samo neka više dođe, neka stavi jebenu žbuku i nek ide gdje hoće. Jebo majstore kad ih čekaš mjesecima a dođu samo pod prijetnjom. Ali i sve bih ja to oprostio jer kužim da mu je uletio veći posao da se čovjek javi i kaže jebi se imam bolju šljaku oš čekati li neš i zdravo. Pa nećemo ni mi u tiskari prekidati tisak časopisa da bi otisnuli vizitke. Zna se što je prvo, ali red je javiti. Milsim da ću se napiti kad – ako završi žbuku u dogledno vrijeme.

Evo sastava Rijeke kako to kaže Bygfoot Footbal Manager:

Već neko vrijeme radim na novoj web stranici. Ovaj podrum je krcat svega i svačega pa sam ga odlučio odvojiti od novog “projekta”. A novi projekt je o linuxu. Nema baš puno osobnih stranica linux korisnika koji bi možda bolje pojasnili tu misteriju korištenja linuxa. Neki dan me čovjek pita je li može pomoću linuxa čitati vijesti na internetu. Znači, neznanje je golemo a ja znam da ga neću bogzna kako smanjiti. Znam samo da oni koji žele nešto više običnim riječima saznati o Linux Mintu, to mogu sada na mojim novim stranicama koje će, za razliku od Podruma, od danas biti vidljive za javnost preko tražilica kao što su Google ili Yahoo.

Sad kad su konačno ta (ne)sretna vrata na mjestu došlo je vrijeme da probijamo prolaz iz starog u novi dnevni boravak. Teorija je bila vrlo jednostavna – označiti ravno dolje i sve unutar toga treba ukloniti. Ali to i nije baš lako jer je zid od betonskih bloketa, zazidan kao zatvor. Ipak u nekih 5 sati – oko 21,30 sati, nakon spaljene bušilicie i rasturene štemalice, prolaz je probijen. Htio sam to probiti da ne bušim na blagdan Vele Gospe ali to je uzelo svoj danak u spaljenom alatu i današnjim bolovima u nogama, leđima i rukama. Sad je sve spremno za špric i žbuku, poslije toga poravnamo pod i useljavamo taj dio.

Bemti, ovako se dugo nisam naživcirao. Čekamo ta vrata ko ozebli sunce već mjesec dana a više od narudžbe a godinu dana gledamo tu rupu. Ne mogu stavljati žbuku dok nema vrata, ne mogu slagati drva dok nema žbuke a i pod u dnevnom čeka da se to zatvori. Sve čeka vrata. I dođu konačno vrata ali naopako. Fiksni dio je došao desno umjesto lijevo. Ja puk’o. Zovem curu s kojom sam to dogovorio, ona nije kriva – niti je mjerila, niti je bila tu. Čuo sam se s tipom koji je to mjerio, on tvrdi da je to to što smo mu mi rekli, kao, mi smo potpisali i to je to. Znači mi moramo znati čitati njegove nacrte. Jebote ako kažem da fiksni dio ide tu onda tu mora i doći, boli me briga jel to on skicira iznutra ili izvana. A da smo mi rekli da fiksni dio ide desno, nakon svih naših mjerenja, proučavanja, stavljanja kamenčića po podu gdje bi trebalo što doći, to je potpuno nemoguće. I šta sada? Platim vrata unaprijed a ona dođu naopaka, to je sad moj problem. Svi peru ruke, samo ova dvojca što su došli montirati, oni razmišljaju i rade. Okrenuli su vrata za 180°, skinuli i prešarafili sve metalne djelove i napravili vrata kako treba. Sad je sve kako smo i zamislili samo zahvaljujući tim dečkima, montažerima, koji kuže posao. Ma sve bi meni bilo ravno da ljudi znaju priznati pogrešku. Šta sad, zajebo se ovaj što je doša izmjeriti i bog. Izmjerio je on točno ali je fulao lijevu i desnu stranu. Sad je gotovo, moramo naći izlaz iz sranja a ne prebacivati lopticu što je tko kome rekao. Ali znam kako je. To su vrata od par tisuća kuna, ako tip prizna da je zajebo, morat će snositi posljedice i možda platiti materijal. Nije lud da prizna, ali to je totalno sranje onda za mene koji sam sve to naručio. Znači, frajer koji mjeri se zajebo, lijevo za desno i gotovo. Ja sam tu pušiona, njemu nitko ništa ne može. Svi peru ruke jer smo potpisali njihov nacrt koji ne kuži 99% onih koji naručuju stolariju. Pa jebo te takva politika kuće. Kažem opet, sad je sve u redu i prezadovoljan sam da smo konačno zatvorili ovaj prostor. Dečki su nam i prebacili stari prozor na novo mjesto, što nije njiho posao ali su to napravili, i sad  smo  potpuno zatvoreni dolje. Njima sve hvale, a Alu-Benu želim malo više samokritike jer ljudi smo, griješimo ali treba znati priznati sranje. Svejedno, možda izgleda čudno, ipak ću još troja vrata koja će mi trebati naručiti kod njih. Ovo je bio klasični zajeb čovjeka i nadam se da ćemo sada svi više paziti. Naravno, mjerit će mi drugi čovjek jer ovaj očito ima problema. Malo manjih sa lijevom i desnom stranom, a malo većih s priznanjem svojih grešaka.

Ma tko bi to rekao. Tri utakmice i tri pobjede – za to ne bih dao ni 10 kuna na kladionici prije početka prvenstva. Dobro, to je samo početak ali ovakva igra ulijeva povjerenje. Čak imamo i sreće, što je također bitno, ali sreća prati hrabre (a kad treba i bogate, kao Dinamo, recimo). Možda ćemo ove godine gledati malo bolji nogomet tako da pohod Kantridi bude i zbog nogometa a ne samo zbog ekipe. Malo je čudno vidjeti tablicu danas kad je rijeka prva. Ipak, mislim da je i prošle godine moglo biti malo bolje jer nema tu nekih velikih promjena igrača, promjene su samo u glavama. Nadamo se da će tablica ovako i ostati. Uopće me naznimaju gdje su sada favoriti i ne zanima me spikerica sa RTL Televizije koja kaže da je Dinamo počeo gubiti od klubova iz provincije. Pa baš je onda lijepo biti provincijalac. Prvak. Čestitke za igru, sad samo treba tako nastaviti. Fotke sa utakmice sa Dragovoljcem možete vidjeti OVDJE.

Prvo mjesto - dobar razlog za slavlje

Ovih dana malo sređujem blog. Maknuo sam sve slike sa servera i postavio ih na svoje stranice na Picasi. To znači da mogu postaviti puno više fotki i time ne opterećujem svoj server a slike se mogu vidjeti klikom na galeriju. Poveznice su desno. Postavio sam i stranice sa videom na kojima će biti ništa posebno, snimke koje napravim tu i tamo. Napominjem da te slike na Picasi i filmovi na YouTube-u nisu vidljivi za javnost, mogu se vidjeti samo preko ovoga bloga ili ako znamo točnu poveznicu. Također sam na blog postavio i stranicu gdje možemo vidjeti kako je izgledala naša kućica nekad. Zanimljivo je vidjeti kako je iz onoga krša ipak nešto i postalo.

Radovi na kućici sada malo stoje jer čekamo žbuku koja se nije mogla stavljati dok je bilo onako vruće. Ja sam na katu napravio zidove i poravnao ciporeksom onaj zid uz kuću. Sada to ovako izgleda:

Kao što rekoh da ću je kupiti, i kupio sam je. Ovakva se prilika ne propušta pa makar samo stajala kao ukras, a to sigurno neće. Oduvijek sam Fender Stratocaster smatrao pravom električnom gitarom. Razni Gibsoni, Ibanezi, Yamahe pa i drugi Fenderi, pogotovo meni odvratan Telecaster, sve su mi to bile gitare u sjeni velikog Strata. Obzirom da original Fender Strat košta najmanje 7000 kuna, okrenuo sam se jeftinijoj varijanti jer sam ja daleko od profesionalca kojemu super gitara treba. Ima raznih verzija Fenderovih Squiera koji su vjerna kopija originala a ova moja je najjeftinija od svih, što ne znači da je smeće, naprotiv. Sviram već nekoliko dana a utisci su sve bolji. Ne mogu vjerovati da sam je platio samo 800 kuna. Ovakvo što bi prije petnaestak godina koštalo barem 500 DEM. Bilo kako bilo, prsti su mi opet bolni kao u najbolja vremena, opet vježbam. A što vježbati pokazuje mi Tuxguitar koji zna što je kako odsvirano i gdje treba što i kada stisnuti. Za mene – savršeno. Slim is back!

Već je bilo i vrijeme da kupim nove žice nakon 6-7 godina. Mislio sam one stare skinuti pa malo očistiti ali su toliko hrđave i prljave da to nema smisla. Govorim o akustičnoj gitari, bas će još pričekati. Svratio sam nakon posla u Prolaz kod Rubeše kupiti neke bezveze žice ali sam izašao iz trgovine s najboljima. Kaže on meni da ne mislim da mi uvaljuje ali ove, kao, žice ti se ne prljaju niti ne hrđaju samo što koštaju 150 kuna. Ove obične su 60-ak kuna ali će brzo riknuti. I, jbg, uzeo sam te skuplje koje su za keš došle 120 kn. Pa dobro, barem će trajati… Ali sada je zvuk gitare mrak, žice mekane, tanke, nove. Koliko para, toliko muzike. A ja, kao pravi kupac, već sam snimio gitaru koju ću kupiti čim skupim nešto sitno love. Jebote nova gitara, kopija Fendera Stratocastera, odmah probali, nimalo loša,  kod njih košta 850 kuna. A ja za poluakustičnu dao 1800. Znači da ću valjda nekako skupiti duplo manje za električnu… Ali o tom potom.

Squier Stratocaster - 850 kuna

Jebo Slavene, evo malo rocka…